Bogatstvo suvremenog filma

Tijekom protekloga ljeta zabilježen je niz kvalitetnih filmskih festivala, no središnje mjesto svakako zauzima pulski, koji je ove godine od 15. do 22. srpnja održan 64. put pod vodstvom novog direktora Zlatka Vidačkovića. Vitalnost Pule svakako podcrtava i čak 170 filmskih ostvarenja prikazanih u raznim programima, od kojih domaći zauzima najvažnije mjesto. Upravo zbog toga prvo ću se osvrnuti na dvanaest dugometražnih hrvatskih igranih filmova koji su se našli u konkurenciji. Pritom ne treba zaboraviti činjenicu da je čak sedam od dvanaest naslova bilo u kinodistribuciji, tako da se o većini već pisalo na ovim stranicama, a pet ih je pretpremijerno prikazivanje dočekalo u veličanstvenoj Areni.

Prvoga dana festivala prikazana su dva filma žanrovskih apostrofirana kao komedije. Lavina Stanislava Tomića donosi obiteljski zaplet o protagonistu navodno stradalu u lavini, čije supruge, bivša i sadašnja, s kćerima obitavaju u istoj kući. Kada se uspostavi da je on živ i u vezi s mlađim muškarcem, ubrzava se rasplet i dalje raslojavanje članova kućanstva. Filmu ponajviše smeta težnja da se format pilot-epizode televizijskoga serijala prebaci u igranofilmski pa su neke sekvencije zasigurno ubačene da bi se postiglo dugometražno trajanje, čime je Lavina izgubila na cjelovitosti i učinkovitosti. Najavljivan kao prequel hvaljenih Metastaza Branka Schmidta, film ZG80 Igora Šeregija govori o skupini Dinamovih navijača koji u predvečerje raspada Jugoslavije odlaze u Beograd na utakmicu s Crvenom Zvezdom. Uglavnom dinamično i duhovito ostvarenje, ZG80 ipak mjestimice pokazuje nebrigu za uvjerljiviji prikaz razdoblja o kojem govori, što ga nije spriječilo da bude ovjenčan nagradom publike Zlatna vrata Pule, a ne treba zaboraviti ni Zlatnu Arenu za masku Bianki Žugelj i Tatjani Tomišić.

Pregršt nagrada

Dva filma namijenjena mlađim naraštajima, Uzbuna na Zelenom vrhu redateljice Čejen Črnić i Anka redatelja Dejana Aćimovića, dosljedan su doprinos žanru dječjega filma nacionalnoga predznaka. I dok prvijenac Čejen Črnić doseže visok kvalitativni prag i učinkovito završava serijal filmskih adaptacija književnih izvornika Ivana Kušana o dječaku Koku, Aćimovićevo ostvarenje ostalo je opterećeno bremenom nepotpuna prožimanja socijalno-povijesnoga konteksta i fantastičnoga predznaka temeljena na slavenskoj mitologiji. Ne treba zaboraviti podatak da je Čejen Črnić ovjenčana nagradom Breza kao najbolji debitant, a Uzbuna na Zelenom vrhu doista jest iznimno ostvarenje koje s lakoćom gledaju mladi naraštaji, dok i odrasli u njemu mogu pronaći štošta zanimljiva i filmski vrijedna. Gledljivost obilježava i Anku, no ako mlađa publika nema poteškoća u percepciji, kritička je perspektiva znatno složenija i usprkos nizu vrijednih segmenata ne i afirmativna.

Zanimljivo je da se nezavisni hrvatski filmaš Anđelo Jurkas na festivalu pojavio s čak dvama filmovima. Prvijenac Zbog tebe uz njega su redateljski potpisali Andrej Korovljev i Tomislav M. Klarić, a posrijedi je niz kratkih priča labavo povezanih pojedinim likovima. Jurkas se kreće između drame i komedije, osvrće raznim utjecajima, zadire u popularnu kulturu i suvremene društvene težnje, ali mu nedostaje dosljednosti i stvaralačke discipline da bi postao stvarno uspješan. I film Fuck Off I Love You pati od sličnih nedostataka. Potencijalno odlična romantična komedija o središnjem liku (glumi ga također Jurkas) koji nakon sloma duge veze pokušava napisati knjigu o muško-ženskim odnosima i pritom razgovara s bivšim partnericama ostala je samo u naznakama, a opterećena je nedostatkom kreativne samokontrole, gdje autor prečesto ne zna što je za film važno a što ne pa tone u redundantnost, čak i samoživost.

Pravovaljano vrednovani tijekom kinodistribucije filmovi Goran Nevija Marasovića i Ustav Republike Hrvatske Rajka Grlića jesu poput prostornih suprotnosti – Gorski kotar u prvom i Zagreb u drugom, a u nizu pojedinosti nalazimo ih u krajnostima autorskih svjetonazora i redateljskih stilova. Kao triler smješten u obiteljski krug razjedan sumnjom zbog prevare, Goran je većim dijelom ispunjen uspjelo donesenim tjeskobnim ugođajem, no kad eskalira prema eksplicitnome nasilju i spolnim odnosima koji prilaze granici pornografije, gubi se postignuta retoričnost, uočavaju scenarističke nedosljednosti pa filmu ne pomaže ni dojmljiva glazba Alena i Nenada Sinkauza ni vrlo uvjerljiva scenografija Petre Poslek i Ive Rodić – opravdano nagrađenih Zlatnim Arenama. S druge strane, Ustav Republike Hrvatske zrelo je djelo iskusna redatelja. Kontekst nacionalnih odnosa, bremena Drugoga svjetskoga rata i homoseksualnosti središnjega lika daleko su od ideoloških pamfleta, povijesnih sporova ili senzacionalizma, pa ne čudi pregršt nagrada (kamera, scenarij, glavna i sporedna muška uloga) uz izrazito dojmljivu i ekonomično preciznu režiju Rajka Grlića bez ikakvih površnosti.

Društveni kontekst obilježje je filmova Mrtve ribe Kristijana Milića i Agape Branka Schmidta. Treći dugometražni Milićev film ovaj put nije ratni, ali kroz suvremeni milje nedvojbeno održava posljedice krvavoga sukoba u Bosni i Hercegovini tijekom prve polovice 1990-ih jer izvanjska i unutarnja pustoš nisu prevladani. Širok raspon likova koji su predstavili autori postao je naposljetku uteg jer umjesto željene slike društva, ali i izrazite individualnosti, u filmu uočavamo i njihovo nagomilavanje, pa su neki zapravo i suvišni jer ne pridonose cjelini, pa je i sam svršetak nedefiniran, odnosno bez potrebna klimaksa. Agape se oslanja o medijski etabliranu temu svećeničke pedofilije, ali se ipak kroz priču o nekonvencionalnome mladom svećeniku koji ne može obuzdati žudnju za mladim krizmanikom ne približava senzacionalizmu, već je posrijedi razmjerno precizna razrada protagonistova profesionalnoga, društvenoga i osobnoga posrnuća. Ogoljele slike suvremenoga društva, nagrađene vrsne montaže Hrvoja Mršića, dosljednih glumačkih postignuća i kvalitetnih redateljskih rješenja Branka Schmidta, Agape kvalitetom ostaje u gornjoj polovici njegova opusa.

Kvantiteta u skladu s kvalitetom

Hvaljen i nagrađivan prvijenac Hane Jušić Ne gledaj mi u pijat i na pulskom festivalu ostavio je znatan trag. Niz nagrada raznih ocjenjivačkih sudova, od Mladih filmofila preko Oktavijana Hrvatskoga društva filmskih kritičara pa do ocjenjivačkoga suda hrvatskoga nacionalnoga programa potvrdio je važnost toga filma o društvenoj i obiteljskoj disfunkcionalnosti dalmatinskoga grada, čija je posljedica otuđenost mlade protagonistice. Izvrsne glume, izrazito nadahnute režije koja tek u jednoj sekvenciji pati od zalihosti, Ne gledaj mi u pijat uvrštava se među najbolja hrvatska filmska djela ovoga desetljeća. Iako je Velika zlatna Arena za film Kratki izlet Igora Bezinovića za mnoge mogla biti iznenađenje, ostvarenje nastalo kao prilagodba književnoga izvornika zanimljiv je film ceste, koji često doseže mitsku razinu, a poslužit ću se riječima ocjenjivačkoga suda: „Nadahnuta i moderna egzistencijalistička alegorija koja nenametljivo raste iz kadra u kadar. Poput junaka Bezinovićeva filma koji se odluče za avanturu traganja za starom Gradinom koja navodno krije rijetke ljepote i gledatelj koji se odvaži zaroniti u ovaj film susrest će se s osobitim i širokim spoznajama. Vrsna križanja fikcije i dokumentarizma, nadogradnje konkretnoga apstraktnim, a realnoga nadrealnim.“

Doista je šteta što se u ovome tekstu ne mogu navesti sva iznimna ostvarenja raznih programa pa ću se usredotočiti tek na neke od njih. Prije svih spominjem nagradu za najbolji hrvatski kratkometražni film, čijim je laureat Siguran let Alda Tardozzija. U dvadeset i četiri minute trajanja autor je uvjerljivo apostrofirao priču o obitelji koja zrakoplovom treba otići na vjenčanje rodbine u Australiju, a neprestana prožetost komičnoga i dramskoga oslikana je preciznim redateljskim postupcima. U programu manjinske hrvatske koprodukcije istaknuli su se filmovi Sieranevada Cristija Puiua, Kuća drugih Rusudana Glurjidzea i Dnevnik mašinovođe Miloša Radovića, ostvarenja kvalitetnih autora koja obogaćuju suvremenu europsku kinematografiju, kao što to zasigurno čine i naslovi međunarodnoga programa Europolis – Meridijani predvođeni ruskim Sakupljačem Alekseja Krasovskoga ili švedskim Čovjekom zvanim Ove Hannesa Holma. Većina ostvarenja u tom programu visoke je kvalitete i izvrsno ocijenjeno u europskoj i svjetskoj kritici. Nadalje, zanimljivost programa Pulica namijenjena djeci kombinacija je igranih i animiranih filmova, a nagrađeni austrijsko- njemački film Upomoć, smanjio sam učiteljicu Svena Unterwaldta svakako plijeni pozornost i izvan naznačenih naraštajnih okvira.

Osvrnemo li se spram programa Kratka Pula koji okupio dugometražne dokumentarne filmove, dokumentarne serijale, kratke i srednjometražne igrane filmove, dramske serije, namjenske i eksperimentalne filmove, valja spomenuti barem dramske serije: drugu sezonu serije Crno-bijeli svijet Gorana Kulenovića, političke trilere Čuvar dvorca Lukasa Nole i Novine Dalibora Matanića te svakako nagrađenu Patrolu na cesti Zvonimira Jurića.

Nepobitna je činjenica da je kvantiteta ostvarenja na ovome Pula film festivalu iznjedrila i znatne kvalitativne dosege, čime je potkrijepljeno značenje same filmske manifestacije, najstarije na ovim prostorima. Zbog najava o novim hrvatskim filmovima, ali i zbog stalna interesa stranih autora za sudjelovanje na festivalu nema dvojbe da će i idući 65. po redu pulski festival ne samo održati status nego i napredovati u kvaliteti i važnosti.